– Moje djetinjstvo je brižnost, odlasci vikendom na ručak, puno čitanja, ali i hipertireoza u trećoj godini zbog čega sam dobila pogrešnu dijagnozu karcinoma koji je srećom nakon nekoliko godina krivih medikamenata otklonjen i pravilno dijagnosticiran
Ja sam cjeloživotni sanjar i oboljela od bolesti s tisuću lica. U svakom od tih lica je jedan trag: trag djetinjstva, mladenaštva, trag odrastanja… – započinje svoju priču Ana Koncul (48), zagrebačka akademska slikarica (klasa prof. Rašić) i profesorica likovne kulture.
– Rođena sam u Sarajevu u gradu poticajnih i prkosnih ljudi koji vole zajedništvo i vlastiti identitet. Primarno sam Sarajlija, a onda sve (pre)ostalo. Odrastati u mojoj obitelji je bilo biti zaštićen od bura i oluja života u uvali ljubavi i sklada. Pamtim zajedničke razgovore nas četvero; oca, majke, starijeg brata i mene. Moje djetinjstvo je brižnost, odlasci vikendom na ručak, puno čitanja, ali i hipertireoza u trećoj godini zbog čega sam dobila pogrešnu dijagnozu karcinoma koji je srećom nakon nekoliko godina krivih medikamenata otklonjen i pravilno dijagnosticiran. Imala sam Bazedovljevu bolest zbog koje nisam smjela pohađati baletnu školu ili bilo kakvu fizičku aktivnost. Umjesto skokova uz sportske rekvizite skakala sam u svijet knjiga, prepričavanja i ilustracija o pročitanom – prisjeća se Ana.
U desetoj godini među knjigama obiteljske knjižnice, na zidu bratove sobe prepunom knjiga, pronalazi knjigu koja će se u budućnosti uvelike provlačiti kroz njen život. Riječ je o Galebu Jonathana Livingstona i vječnoj težnji za prenošenjem na neku drugu obalu mora, u Aninom slučaju obalu kolorita i oblika.
– Budući da je moj otac nekadašnji učitelj i kasniji profesor filozofije i sociologije, a majka iz svijeta arhitekture i projektiranja do tri kata, ja sam trag svega po malo, ona koja kontinuirano promišlja i kreativno se izražava. Aranžerstvo mi je donijelo svijet pristupačnih profesora i drugačiji pogled prema primjeni likovnosti u nekom prostoru. Počela sam improvizirati gradeći oblike od papira i stvarati kazališne scene u izlozima nekadašnje Name – sa sjetom se vraća u prošlost ova umjetnica.
Dolazak iz Sarajeva u Zagreb dogodio se u vihoru rata i nije joj bilo nimalo lako započeti život u jednom potpuno novom okruženju, k tome i u doba kad je cijela zemlja trpjela ratne strahote.
– Mladenaštvo je odlazak u Zagreb, put pun neizvjesnosti i barikada, četiri dana bez mog javljanja i ikakvog saznanja roditeljima koji su ostali brinuti oko brata. Zagreb su neka nova lica, ali i stvaralačka blokada. Budući da sam u Sarajevu pohađala Grafičku opremu knjige u Umjetničkoj školi, a zagrebačka Primijenjena nije imala isti smjer, u završnom četvrtom razredu primljena sam na preostalo Aranžerstvo i završila srednju školu uz polaganje razlike predmeta.
Ana je živjela u obitelji barba Jake, rođaka majčinog oca iz Zadra, i tete Carmen.
– Barba Jako je bio književnik poznat kao Augustin Stipčević, a teta Carmen lektorica zahvaljujući kojima sam pronašla sigurnost u godinama bez roditelja, mir koji nisam umjela prepoznati jer sam tražila svoje roditelje i brata. Zahvaljujući njima Zagreb je postao neizostavni dio mene, a Sarajevo trag koji ne blijedi. Pripadam tim gradovima te kroz svoj poziv i pedagoški rad širim svjetlo neke svoje riječi dozvoljavajući drugome da pronađe svjetlo svoje riječi. Razmišljajući o tome često se sjetim Freudovog definiranja uma kao sante leda; svijest je vidljivi dio, a podsvijest nevidljivi – to je apstraktno slikarstvo koje toliko volim. Likovnost je sastavni dio mene i put kojim se stalno korača, staza koja ima izmjene, često je krivudava, ponekad ravna, ali uvijek je tu. Otac bi rekao: Najvažnija je ideja! – otvoreno će Ana.
Mladenačke dane, nažalost, obilježio je i veliki gubitak u njezinom životu kad joj je multipla skleroza oduzela voljenog brata.
– Divnog mladog čovjeka od 198 centimetara, studenta strojarstva i bivšeg sportaša doslovno je progutala. Imao je progresivni oblik bolesti koja je tražila mir, a mira u ratu nije bilo. Izgubili smo našeg Igora, mog brata koji je toliko volio život… – tužno će Ana.
Sudbina se opet poigrala s njom kad je 2012. doznala da boluje od iste bolesti koja joj je zauvijek oduzela brata.
– Kad sam saznala da sam oboljela od multiple skleroze lebdjela sam u prihvaćanju realnosti, odbacivala saznanje zbog osobnog doživljaja bratovog stanja. Negirala sam sve, odbijala pomoć i samu sebe uvjerila da nisam bolesna, a tijelo je govorilo drugačije. Te 2012. godine doživjela sam prvi relaps i nemogućnost vladanja desnom stranom tijela. Prihvaćanje bolesti nastalo je u onom trenutku kad sam prigrlila svoje stanje potrebe za potpuno drugačijim odnosom prema sebi, bližnjima i okolini, odnosno nakon četiri godine, uz prilagođeni način života što podrazumijeva konzumiranje lijekova, prilagođenu prehranu, odabrane suplemente. Najveći izazov je biti zahvalna što sam dobro, a ne gore i probuditi se sretna što mogu stvarati. Slijedim davnu misao roditelja: Teži boljemu, a kada je teško pogledaj iza sebe! – ističe Ana i dodaje kako je multipla sada dio nje koji je i potiče i koči.
– Potiče me jer mi daje hrabrost za novi početak u sad već ozbiljnim godinama, a koči me kad simptomi ne dozvoljavaju sve što bih željela jer jednostavno um i tijelo ne mogu. Mogu i hoću, to je moj kapital iz djetinjstva, to je kapital koji bi svaki roditelj trebao dati vlastitom djetetu kakvim god zapisanim putem koračalo. I zaista, bili bolesni ili ne, što god radili, najvažnija je ideja, ona zvijezda kojoj težiš i kad nije sve dobro. Najveći izazov je ostati svoj u svijetu nametnutih vrijednosti i prihvatiti vlastite mogućnosti.
Ana je pravi primjer da i ozbiljna dijagnoza poput multiple skleroze ne mora biti prepreka za profesionalni razvoj. Iskazala se i kao kiparica, a njezine skulpture posvećene muškom i ženskom rukometu svojedobno su bile izložene na Jarunu. Posljednjih godina radi unikatne predmete za dom poput lampi i luksuznih pločica za zid i pod (njeni radovi krase mnoge interijere), također izrađuje i moderne slike, pretežno apstrakcije izražajne strukture.
– Prije tri godine, u doba Covida, razmišljajući o tržištu i nametnutim vrijednostima željela sam pokazati koliko je važna uloga osobnog i drugačijeg. Tako sam počela oslikavati personalne keramičke pločice koje se poput slika postavljaju na zidne i podne površine. U isto vrijeme nastaju stolne lampe i visilice od drvenih ploča. Potaknuta potrebom za očuvanjem okoliša, nastojim upotrebljavati ostatke drvenih i prerađenih materijala za namještaj slijedeći Zero Waste princip – kaže Ana u čiji dom kad uđete imate osjećaj kao da se nalazite u nekoj likovnoj galeriji.
– Željeli smo stvoriti dom u kojem se osjeća energija kreativnog stvaranja i toplina osobnosti. Smatram da je svaki kutak doma energija trenutka.
Svoju umjetnost opisuje kao spoj dvije ljubavi, a to su oblikovanje i kolorit. Pitamo je i na koje je svoje radove najponosnija?
– Skulpture sportaša i slike ptica. Posebno sam vezana za skulpture zbog prirodne veličine i kombiniranja žičane mreže, novinskog papira te poliestera, a vezano za slike zbog kombiniranja jasnog i nejasnog u stilizaciji pokreta u letu i atmosfere izražajnih boja pozadine. Ujedno, to su i moji rani radovi – govori ova umjetnica koja je trenutačno na prekretnici prelaska u samostalne vode.
– S obzirom na dijagnozu, rad u školi s djecom me jako iscrpljuje jer učitelj ne smije biti frontalni predavač od 45 minuta nego kotač koji uzajamno prima i daje, što rezultira potrebom za (pre)odgajanjem jer mislim da je sretno društvo ono koje ima znanje, a znanje je moć. Nakon dužeg vremena promišljanja i potpore supruga odlučila sam pronaći svoj mir i raditi ono što me opušta i ispunjuje. Bez podrške svoje obitelji, majke i supruga ne bih ostvarila svoj rad. Suprug kao nekadašnji trener, moja je energija koja mi povremeno nedostaje, on je moj pokretač i moja snaga. Općenito, moja obitelj je moja luka i moje utočište! – zaključuje ova inspirativna umjetnica.
Izvor: vecernji.hr https://www.vecernji.hr/lifestyle/hrabra-borba-kroz-tisucu-lica-ana-koncul-umjetnica-s-multiplom-sklerozom-osvaja-umjetnicki-svijet-1697220
