Izložba u Beču je umjetničko natjecanje: 4. Toolip Art Contest 2025. u kojem sudjeluju umjetnici iz cijelog svijeta. Svrha natjecanja je šire predstavljanje i povezivanje sa umjetničkom zajednicom.
Za istaknuti je da stručni žiri od 10 članova od prispjelih 500 radova izdvaja 100 najboljih među kojima su moja 2 rada: Moje srce i Rođenje.
Rođenje, kombinirana tehnika, 100 x 100 cm
Moje srce, kombinirana tehnika, fi 90 cm
Riječ je o radovima koji nisu tek estetski momenti već misaone mape unutarnjih svjetova – strukture koje pozivaju na perceptivno istraživanje.
Likovni jezik autorice temelji se na kolorističkoj apstrakcije, taktilnosti površine i izmjeni punih i praznih prostora.
Anine slike su stalna igra poznatog prema nepoznatom – figurativnog prema snovitom. U svijetu slike, to znači prelazak pojmovno figurativnog u apstrakciji – narativno u doživljajno. Njezini koloriti su emocionalno zasićeni, dinamični i kontrastni.
Dva djela, jedna priča
Iako različite po energiji, ove slike pripadaju istom unutrašnjem svijetu.
Jedna predstavlja srž — srce, emotivni centar, ono odakle sve polazi. Druga predstavlja iskorak — prvi dah, prvi pokret, prvi oblik koji se od srži odvaja i širi u prostor.
Neuobičajeni materijali igraju ključnu ulogu u tome.
Oni ne samo da grade reljef, već grade osjećaj prisustva. Kao da ova djela postoje između slike i skulpture. Takav pristup omogućava da emocija nije samo viđena, nego i fizički doživljena. Teksture otkrivaju dinamiku unutrašnjih procesa: lomove, napetosti, širenja, oslobađanja.
Zajedno, “Moje srce” i “Rođenje” stvaraju priču o unutrašnjoj transformaciji — od osjećanja do nastanka, od tame do boje, od zatvorenosti do otvorenosti. To je priča koja podsjeća da svaki proces, bez obzira koliko neuredan ili bolan bio, vodi ka nečemu novom.
Možda upravo zato ova djela tako snažno rezoniraju: ona su istovremeno vrlo osobna i potpuno univerzalna. U njima prepoznajemo svoje borbe, svoje početke, svoje mogućnosti.
Moje srce i Rođenje: Dva lica unutarnjih procesa
Umjetnost ponekad najbolje govori onda kada prekorači granice klasičnog prikaza i otvori prostor za osjećaj. Dvije slike koje danas predstavljam — “Moje srce” i “Rođenje” — nastale su istom rukom, ali iz potpuno različitih unutarnjih impulsa. Njihova snaga nije u motivu već u pristupu: u načinu na koji materija, forma i boja nose nešto dublje od same površine.
Moje srce — Plošnost koja diše bojom
“Moje srce” je kružna kompozicija u boji, ali njena priča ne počinje u krugu, nego u onome što se u njemu otvara. Iako plošna u strukturi, ova slika djeluje kao da se unutrašnje forme rastvaraju prema promatraču. Oblici se prelijevaju jedan u drugi, oslanjaju se, klize, oslobađaju se.
Nema oštrih granica — sve je u kretanju.
Boje, i jarke i prigušene, stvaraju ritam koji podsjeća na emocionalno titranje. Plava, žuta, ružičasta i zelena nisu ovdje samo dekorativni slojevi; one su energetski tragovi, male mape unutrašnjih stanja.
Nazvati ovo djelo “Moje srce” ne znači prikazati srce, nego stanje srca.
Ono otvoreno. Ono koje ne skriva kontraste, već ih pretvara u kompoziciju što diše u svojoj plošnosti. Ovdje se srce ne rađa kroz teksturu, nego kroz boju — kroz vibraciju.
Rođenje — Tekstura kao životna sila
U potpunoj suprotnosti stoji “Rođenje”: crno-bijela kompozicija s naglašenim žutim akcentima, djelo koje živi kroz materiju.
Dok “Moje srce” govori u bojama, “Rođenje” govori u teksturama.
Ovdje se materijal uzdiže, puca, gradi, raste. Površina je hrapava, nabranost je opipljiva, a kompozicija djeluje kao zamrznut trenutak snažne transformacije.
Žuta boja probija se poput prve svjetlosti — nečega što se tek pojavljuje, što tek uzima oblik. Crno-bijeli kontrasti naglašavaju dramatičnost procesa, kao da smrt jedne forme postaje rađanje druge.
“Rođenje” ne prikazuje objekt; ono prikazuje energiju prelaska. Kao da vidimo trenutak kada se iz neuređenog materijala formira život, misao ili čista dinamika.
Dva djela, dva jezika — jedna priča
Iako potpuno različita u izrazu, ova dva djela dijele istu osovinu: istraživanje unutarnjih stanja kroz materiju.
“Moje srce” koristi boju i plošnost kao jezik mekoće, vibracije i rastvaranja.
“Rođenje” koristi teksturu i kontrast kao jezik snage, napetosti i početka.
Jedno je šapat, drugo je udar.
Jedno otvaranje, drugo izbijanje.
Jedno stanje, drugo proces.
Zajedno, ova djela stvaraju most između emocionalnog i tjelesnog, između unutarnjeg pulsa i materijalnog momenta stvaranja. Podsjećaju nas da su naši unutarnji procesi kompleksni: nekad fluidni i šareni, nekad grubi i eruptivni — ali uvijek istinski.
Možda je upravo to najljepše u ovom dvojcu: svaki početak ima svoje srce, a svako srce svoje rođenje.
